FAQ

Ako se provodi na održiv način, akvakultura može pomoći u rješavanju nekih od gorućih problema s kojima se danas suočavamo.

— Akvakultura dostavlja hranjivu i raznoliku hranu rastućem svjetskom stanovništvu.

— Akvakulturom se smanjuje potreba za većim ulovom divlje ribe kako bi se zadovoljila sve veća potražnja za ribom i stoga doprinosi očuvanju ribljih stokova.

— Može osigurati svježu i lokalnu hranu. Opskrba hranom bližom potrošaču omogućuje smanjenje emisija ugljika u prometu.

— Akvakultura može proizvoditi hranu i hranu za životinje s manjim utjecajem na klimu i okoliš od drugih vrsta uzgoja (npr. uzgoj goveda za mlijeko ili meso). Većom potrošnjom hrane iz akvakulture možemo smanjiti i pritisak uzgoja na kopnu.

— Akvakulturne aktivnosti mogu biti izvor prihoda i razvoja za udaljene obalne i ruralne zajednice u kojima je dostupno malo alternativa. Određene vrste akvakulture doprinose očuvanju ekosustava i bioraznolikosti (npr. uzgoj mekušaca, ekstenzivna akvakultura u ribnjacima i močvarnim područjima te uzgoj algi i drugih beskralježnjaka). Te usluge uključuju čišćenje vode od viška hranjivih tvari i organskih tvari ili očuvanje i obnovu ekosustava i bioraznolikosti.

— Prije nego što akvakulturna uzgajališta mogu poslovati, budući proizvođači u akvakulturi moraju dobiti odobrenje nadležnih nacionalnih tijela (ponekad za odobrenja mogu biti odgovorna regionalna tijela). Tijekom ocjenjivanja ta tijela provjeravaju je li predložena lokacija prikladna i pažljivo provjeravaju potencijalni učinak uzgajališta na okoliš.

— Proizvođačima u akvakulturi potrebno je odobrenje prije upotrebe morske vode ili slatke vode za uzgajalište. Kad ga vrate u okoliš, stanje vodnog tijela ne smije se pogoršati.

— Osim toga, objekti akvakulture moraju biti registrirani ili odobreni od strane sanitarnih tijela koja se bave zdravljem životinja, a i poljoprivrednik i ta tijela obvezni su nadzirati moguće bolesti.

— Nakon dobivanja svih autorizacija proizvođači u akvakulturi moraju ispuniti nekoliko uvjeta kako bi osigurali da se aktivnostima akvakulture poštuje okoliš, zdravlje ljudi i životinja te dobrobit životinja.

— Ovlaštena poljoprivredna gospodarstva moraju nastaviti pratiti svoj utjecaj na okoliš.

— Radi zaštite okoliša proizvođači smiju upotrebljavati samo odobrenu hranu za životinje, proizvode za čišćenje i lijekove.

— Kad je riječ o zdravlju životinja, poljoprivrednici također imaju obvezu voditi nekoliko evidencija, uključujući one o broju životinja koje ulaze i napuštaju poljoprivredno gospodarstvo te koliko uginu. Moraju bilježiti i mjere koje poduzimaju za sprječavanje rizika od bolesti i upravljanje njime. Radi zaštite zdravlja potrošača uzgajivači moraju slijediti stroga pravila o higijeni hrane i zdravlju životinja. Smiju upotrebljavati samo odobrenu i kontroliranu hranu za životinje.

— Za uporabu veterinarskih lijekova potreban je veterinarski recept, a dopušteni su samo odobreni veterinarski lijekovi, uz poštovanje propisanih razdoblja karencije i najvećih dopuštenih količina rezidua. Uzgajivači moraju bilježiti sve veterinarske lijekove koje upotrebljavaju i čuvati primjerak recepata.

— Osim toga, poljoprivrednici moraju osigurati humano postupanje sa životinjama iz uzgoja tijekom cijelog proizvodnog ciklusa te tijekom klanja i prijevoza.

Kako bi se znalo može li se projekt akvakulture provesti na određenom području, mora se provesti studija održivosti područja (npr. dostupnost kvalitetne vode, nemiješanje s drugim namjenama, uvjeti za uspostavu akvakulturnih lokaliteta na tom području) i mogućih vrsta koje će se uzgajati. Postoji mnogo mogućih mjesta za akvakulturu (npr. na kopnu, u obalnim vodama, na moru, u estuarini, u ribnjacima, uz rijeke). Za dobivanje dozvole svaka lokacija ima različite uvjete, a studije koje treba provesti različite su. Nadležna tijela ponekad utvrđuju prethodno ispitana područja u kojima je akvakulturna aktivnost moguća i na kojima je prioritet, što omogućuje brže ishođenje dozvola za uzgajalište na tom području.

Iako bi se u teoriji sve riblje vrste mogle upotrebljavati za uzgoj u akvakulturi, samo su neke od njih (oko 10) trenutačno važan dio akvakulturne proizvodnje EU-a. Konkretno, uzgajaju se one vrste čija je biologija dobro poznata i čije je razmnožavanje u zatočeništvu moguće. Istodobno je potrebna tržišna potražnja za tim vrstama i tržišna cijena koja omogućuje profitabilnost proizvodnje.

Postoje vrlo različite metode proizvodnje za akvakulturne vrste u EU-u, a neke od glavnih su sljedeće (Tablica gospodarskih podataka STECF-a o akvakulturi, 2023.):

— Ograđeni prostori, olovke, recirkulacijski sustavi i bazeni za lososa,

— Tenkovi i trkaći putovi, recirkulacijski sustavi i ribnjaci za pastrvu,

— Olovke, bazene, ribnjake, sustave za povrat lubina i komarče,

— Splavi, polikultura, logaritamska linija za dagnje,

— Ribnjaci, spremnici, trkaći putovi, kavezi, polikultura šarana,

— Stajaćice na dnu, parangali, splavi i polikultura za kamenice,

— Ribnjake, rasne putove, bazene za rakove,

— Na dnu, spremnicima i trkaćim putevima, olovkama, sustavima za recirkulaciju, polikulturi, splavi, parangalima, spremnicima za morske alge,

— Otvoreni ili zatvoreni bioreaktori za mikroalge.

Osim toga, u ranim fazama rasta većina ribljih vrsta i morskih algi mora biti u mrijestu i rasadniku. Sjeme mekušaca proizvodi se u mrijestilištima ili prikuplja iz divljine.

Kao i svaka gospodarska djelatnost, akvakultura utječe na okoliš. To ovisi o kvaliteti upravljanja djelatnošću, prikladnosti lokacije i sustavu proizvodnje. Ako se njome pravilno upravlja, akvakultura može biti i metoda proizvodnje bjelančevina s manjim ugljičnim i ekološkim otiskom od drugih vrsta uzgoja. Nadalje, određene vrste akvakulture (npr. uzgoj mekušaca, akvakultura u ribnjacima i na močvarnim područjima te uzgoj algi i drugih beskralježnjaka), ako se njima upravlja na odgovarajući način, mogu pružati mnoge usluge ekosustava. Te usluge uključuju apsorpciju viška hranjivih i organskih tvari iz okoliša ili očuvanje i obnovu ekosustava i bioraznolikosti.

Zakonodavstvom EU-a u području okoliša i provedbenim nacionalnim zakonodavstvom utvrđen je regulatorni okvir za akvakulturu u EU-u kojim se osigurava ublažavanje učinka koji akvakulturne aktivnosti mogu imati na okoliš (bilo u smislu ugljičnog otiska, otpadnih voda, otpada ili drugih učinaka na morske i slatkovodne ekosustave) te da aktivnosti akvakulture ne štete znatno ekosustavima ili bioraznolikosti.

Ekološka učinkovitost sektora akvakulture EU-a ipak se može dodatno poboljšati: i. osiguravanje potpune primjene zakonodavstva u području okoliša i ispunjenja njegovih ciljeva; ii. daljnje ublažavanje učinka akvakulture; i iii. promicanjem akvakulture sa smanjenim učinkom na okoliš i akvakulture koja pruža usluge ekosustava.

Cilj je „Strateških smjernica za održiviju i konkurentniju akvakulturu u EU-u za razdoblje od 2021. do 2030.” poboljšati okolišnu učinkovitost sektora akvakulture daljnjim ograničavanjem učinka akvakulture te promicanjem vrsta akvakulture koje su najkorisnije za okoliš i klimu, kao što su niska trofička akvakultura i ekološka akvakultura.

Za akvakulturu je potrebna dobra kvaliteta vode kako bi se osiguralo optimalno zdravlje i dobrobit akvatičnih životinja te profitabilnost vodenog uzgajališta. Stoga je borba protiv onečišćenja vode u državama članicama EU-a, u skladu s ciljem nulte stope onečišćenja definiranim u europskom zelenom planu, posebno važna za akvakulturu.

Proizvođačima u akvakulturi potrebno je odobrenje prije upotrebe morske vode ili slatke vode za uzgajalište. Kad ga vrate u okoliš, stanje vodnog tijela ne smije se pogoršati. Ispuštanja iz objekata akvakulture EU-a moraju ispunjavati stroge standarde EU-a za kvalitetu vode te stroge nacionalne, regionalne i lokalne propise.

Određeni oblici akvakulture, kao što su uzgoj mekušaca i uzgoj algi i drugih beskralježnjaka, ako se njima primjereno upravlja, mogu poboljšati kvalitetu vode zbog apsorpcije viška hranjivih tvari i organskih tvari iz okoliša.

Recirkulacijski akvakulturni sustavi (RAS) su kopneni akvakulturni objekti – na otvorenom ili u zatvorenom – koji smanjuju potrošnju vode filtriranjem, prilagodbom i ponovnom uporabom vode.

U usporedbi s tradicionalnim ribnjacima ili akvakulturom na otvorenom moru, postupak recirkulacije vode u RAS-u omogućuje kontrolu uvjeta uzgoja i prikupljanje otpada. Osim toga, kopnena akvakultura izbjegava bijeg i ograničava vanjski prijenos bolesti i parazita. RAS daje obećanje o održivijoj proizvodnji hrane uz manju potrošnju slatke vode i kraće udaljenosti prijevoza jer se riba može uzgajati bliže tržištima. Kontroliranjem uvjeta uzgoja akvakulturna proizvodnja u objektu RAS-a može se uspostaviti gotovo bilo gdje, neovisno o lokalnim uvjetima. Premještanjem proizvodnje na kopnu može se ublažiti i nedostatak raspoloživog prostora i natjecanje za pristup morskim područjima.

S druge strane, postrojenje RAS-a uglavnom je energetski intenzivno i skupo. Troškovi ulaganja visoki su, a recirkulacijska tehnologija troši goleme količine energije i zahtijeva da je kontrolira i njome upravlja kvalificirana radna snaga. Nadalje, tehnologija i dalje dokazuje svoju održivost u proizvodnji velikih razmjera, posebno kad je riječ o slanoj vodi.

Hrana za ribe iz uzgoja mora uključivati važne razine (35 – 50 %) vrlo probavljivih bjelančevina i visoku razinu energije putem visokokvalitetnih masti kako bi se održala njihova aktivnost i rast. Sirovine dostupne za proizvodnju takve akvafe potječu iz triju glavnih izvora:

(i) nusproizvodi povrća od pšenice, soje i kukuruza.

ii. riblje brašno i ulje od ribe i morskih rakova iako se njihov udio u hrani za životinje smanjuje.

iii. U nekim slučajevima i nusproizvodi iz sektora kopnene proizvodnje životinja, koji su vrlo hranjivi.

Danas se promiču održivi sustavi prehrane, čime se ograničava ovisnost o ribljem brašnom i ribljem ulju iz divljih stokova za proizvodnju hrane, primjerice poticanjem upotrebe alternativnih proteinskih sastojaka, kao što su alge ili kukci, ili otpada iz drugih industrija. To se odražava i u strateškim smjernicama za održiviju i konkurentniju akvakulturu u EU-u za razdoblje od 2021. do 2030.

U skladu s Uredbom (EU) 2018/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda (https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A32018R0848), ekološka proizvodnja opći je sustav upravljanja poljoprivrednim gospodarstvom i proizvodnjom hrane u kojem se kombiniraju najbolje prakse djelovanja u području okoliša i klime, visoka razina bioraznolikosti, očuvanje prirodnih resursa i primjena visokih standarda dobrobiti životinja i visokih standarda proizvodnje u skladu s potražnjom sve većeg broja potrošača za proizvodima proizvedenima upotrebom prirodnih tvari i procesa. Ovom se Uredbom, zajedno s određenim relevantnim sekundarnim aktima, predviđaju detaljna pravila proizvodnje za ekološku akvakulturu koja uključuju okolišne zahtjeve, poštovanje razdoblja za prijelaz na ekološku proizvodnju, prehranu, dobrobit životinja, zdravstvenu skrb i uzgoj s detaljnim maksimalnim gustoćama populacije za vrste i strogim ograničenjima upotrebe vanjskog unosa, među ostalim za veterinarske tretmane.

Kako bi mogli upotrebljavati ekološki znak EU-a i navesti „ekološki” na oznakama svojih proizvoda, subjekte u ekološkoj proizvodnji mora certificirati kontrolno tijelo koje su odobrila nadležna tijela i koje će potvrditi da se njihova aktivnost provodi u skladu s Uredbom EU-a o ekološkoj proizvodnji.

Više informacija o sustavu certificiranja EU-a za ekološku proizvodnju i njegovoj provedbi dostupno je na sljedećoj internetskoj stranici Komisije:

Ekološka poljoprivreda (https://agriculture.ec.europa.eu/farming/organic-farming_en). Osim toga, dokument s često postavljanim pitanjima o odredbama o ekološkoj proizvodnji, uključujući poglavlje o ekološkoj akvakulturi, dostupan je ovdje: https://agriculture.ec.europa.eu/system/files/2022-09/organic-rules-faq….

Da, to je izvedivo, ali i dalje postoje tehnički, inženjerski i troškovni izazovi. Budući razvoj odobalne ili izložene oceanske akvakulture ovisit će o tehnologiji koja se primjenjuje kako bi se prevladali ekstremni uvjeti oceanske klime, logistički problemi povezani s dovođenjem hrane za životinje i drugih sirovina na uzgajalište, razvoj odobalnih radnih platformi i daljinsko upravljanje platformama koje se temelje na internetu stvari radi komunikacije i upravljanja platformama s optimizacijskim sustavima koji se temelje na umjetnoj inteligenciji.

Integrirana multitropska akvakultura (IMTA) vrsta je akvakulture u kojoj se nekoliko vodenih vrsta različitih trofičkih razina (npr. riba, morske alge, školjkaši ili drugi beskralježnjaci) uzgaja u neposrednoj blizini u istom proizvodnom sustavu kako bi se poboljšala učinkovitost, smanjio otpad i pružile usluge ekosustava, kao što je bioremedijacija.

U „Strateškim smjernicama za održiviju i konkurentniju akvakulturu u EU-u za razdoblje od 2021. do 2030.” promiče se IMTA, među ostalim vrstama akvakulture koje su najkorisnije za okoliš i klimu.

IMTA-om se mogu obuhvatiti mnoge različite vrste akvakulturnih sustava, kao što su kopneni akvakulturni sustavi (npr. ribnjaci) i sustavi za olovke s mrežama (npr. kombinacija uzgoja ribe sa sustavima za uzgoj školjkaša i morskih algi bez dna i na dnu). Međutim, cilj je uvijek povećati okolišnu održivost, gospodarsku stabilnost i društvenu prihvatljivost u okviru holističkih pristupa kružnog gospodarstva.

Sustavi IMTA poboljšavaju održivost akvakulture oponašanjem ciklusa prirodnih hranjivih tvari. U tim sustavima organska tvar koju ne upotrebljava jedna vrsta, kao što je riba, postaje resurs za druge, kao što su morske alge i mekušci, koji upotrebljavaju hranjive tvari za rast. Učinkovitost sustava ovisi o okolišnim čimbenicima, kao što su razine hranjivih tvari na tom području, dostupnost hrane i hidrodinamika.

U donošenju IMTA-e i dalje postoji nekoliko izazova. Na primjer, u skladu sa zakonodavstvom EU-a, životinje akvakulture ne mogu se hraniti otpadom, što znači da se važećim pravnim okvirom poništavaju modeli u kojima se ribe kombiniraju s određenim vrstama filtra za hranidbu i detritivorima (niska trofička vrsta kao školjkaši i morski krastavci) koje recikliraju hranjive tvari iz nedenane riblje hrane i fecesa. Kako bi procijenio te izazove i pomogao u njihovu rješavanju, EU financira nekoliko projekata u okviru IMTA-e, kao što su Astral (https://www.astral-project.eu/ ) i AquaVitae (https://aquavitaeproject.eu/).

Akvakulturna proizvodnja u EU-u 2020. dosegnula je ukupno 1,2 milijuna tona, u vrijednosti od 3,9 milijardi EUR. U to su vrijeme glavne vrste akvakulture bile morske dagnje (19 % ukupne proizvodnje u EU-u), kalifornijska pastrva (17 %), dagnje (11 %), pacifičke kamenice (9 %), rumenca okana (8 %), mediteranske dagnje (7 %), lubin (7 %), šaran (7 %) i atlantska plavoperajna tuna (3 %). Tih devet vrsta čini 87 % ukupne akvakulturne proizvodnje u EU-u (STECF 22 – 17-EU).

Proizvodi akvakulture u EU-u proizvode se u skladu s visokim standardima kvalitete i održivosti jer postoji velik dio zakonodavstva EU-a kojim su obuhvaćena različita pitanja s kojima se proizvođači u akvakulturi moraju pridržavati (npr. zakonodavstvo o zdravlju životinja, dobrobiti životinja, sigurnosti hrane za životinje, sigurnosti hrane za životinje, veterinarskom liječenju, kvaliteti vode, zakonodavstvu o uvođenju neautohtonih ili lokalno neprisutnih vrsta itd.).

U tijeku su istraživanja o toj temi. Na primjer, u projektu „Diversify”, koji financira EU, utvrđeno je da su vrste najvažnije za povećanje produktivne diversifikacije europskog akvakulturnog meagre (Argyrosomus regius), velikog amberjacka (Seriola dumerilii), pikeperka (Sander lucioperca), atlantskog halibuta (Hippoglossus hippoglossus), grmlje (Polyprion americanus), trlje (Mugil cephalus). U drugim projektima koje financira EU razmatra se i potencijal za daljnju diversifikaciju vrsta, uključujući niskotrofičke vrste (vidjeti AquaVitae (https://aquavitaeproject.eu/)). Diversifikacija se mora provesti uzimajući u obzir tržišnu potražnju i međunarodnu trgovinu prehrambenim proizvodima akvakulture.

Alge imaju velik potencijal, ali proizvodnja u Europi i dalje je niska. Komisija je 2022. donijela Komunikaciju „Prema snažnom i održivom sektoru algi u EU-u”, takozvanu inicijativu EU-a za alge (https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/ip_22_6899), čiji je cilj oslobađanje potencijala algi u Europskoj uniji. U Komunikaciji se predlažu 23 mjere kako bi se industriji algi u EU-u omogućilo da preraste u snažan, održiv i regenerativan sektor koji može zadovoljiti sve veću potražnju na unutarnjem tržištu EU-a. Cilj je europske platforme dionika u području algi EU4Algae (https://maritime-forum.ec.europa.eu/en/frontpage/1727) ubrzati razvoj europske industrije algi i promicati alge za prehranu i druge namjene među potrošačima i poduzećima u EU-u.

Proizvodi akvakulture čine 27 % potrošnje prehrambenih proizvoda akvakulture (akvakultura i ribarstvo) u EU-u. Proizvodi akvakulture EU-a čine 26 % proizvoda proizvedenih u sektoru hrane akvatičnog podrijetla (ekstrativni ribolov i akvakultura). Postotak proizvoda akvakulture koji se konzumiraju u EU-u i potječu iz akvakulture EU-a iznosi 37,5 % (bilanca ponude, EUMOFA 2022., https://www.eumofa.eu/supply-balance).

Ukupna ekološka akvakulturna proizvodnja na razini EU-a u 2020. procjenjuje se na 74.032 tona, što čini 6,4 % ukupne akvakulturne proizvodnje u EU-u (Ekološka akvakultura u EU-u, (EUMOFA 2022., https://www.eumofa.eu/documents/20178/432372/Organic+aquaculture+in+the…).

U 27 država članica EU-a najvažnije su zemlje Španjolska, Francuska, Grčka, Italija i Poljska sa 70 % akvakulturne proizvodnje.

Zemlje koje najviše doprinose europskoj proizvodnji (EGP39) su Norveška (otprilike 46 % ukupne europske proizvodnje), nakon koje slijede Španjolska, Turska, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Italija i Grčka. Tih sedam zemalja čini 90 % ukupne akvakulturne proizvodnje u Europi. (FAO 2022.).

U usporedbi s rastom akvakulture na svjetskoj razini, proizvodnja u EU-u gotovo je stagnirala.

Stopa rasta riblje akvakulture u EU-27 od 2000. iznimno je niska, a riblja akvakultura rasla je 1,1 % godišnje (prosječni godišnji rast), a mekušci 2,8 %. Ako se uključe Norveška i Turska, ukupni se iznos povećava na 4 %. Na globalnoj razini prosječni godišnji rast akvakulture ribe iznosi 4,3 %. (FAO, 2022., https://www.fao.org/fishery/en/topic/166235).

Precizna akvakultura tehnološki je sofisticirani pristup u sektoru akvakulture usmjeren na uključivanje naprednih alata i metodologija za jačanje autonomije praćenja biotičkih i abiotičkih varijabli u objektima, čime se potiče učinkovitije upravljanje poljoprivrednim gospodarstvima. Cilj je povećati standarde dobrobiti životinja, ublažiti učinke na okoliš i povećati gospodarsku održivost objekata za akvakulturu. Cilj je precizne akvakulture osnažiti proizvođače da učinkovitije prate i dokumentiraju biološke procese svojstvene njihovim objektima, a karakterizira je integracija najsuvremenijih senzorskih tehnologija, metodologija statističke analize i sofisticiranih tehnologija umjetne inteligencije.