FAQ

Ako se provodi na održiv način, akvakultura može pomoći u rješavanju nekih od gorućih problema s kojima se danas suočavamo.

— Akvakultura dostavlja hranjivu i raznoliku hranu rastućem svjetskom stanovništvu.

— Akvakulturom se smanjuje potreba za većim ulovom divlje ribe kako bi se zadovoljila sve veća potražnja za ribom i stoga doprinosi očuvanju ribljih stokova.

— Može osigurati svježu i lokalnu hranu. Opskrba hranom bližom potrošaču omogućuje smanjenje emisija ugljika u prometu.

— Akvakultura može proizvoditi hranu i hranu za životinje s manjim utjecajem na klimu i okoliš od drugih vrsta uzgoja (npr. uzgoj goveda za mlijeko ili meso). Većom potrošnjom hrane iz akvakulture možemo smanjiti i pritisak uzgoja na kopnu.

— Akvakulturne aktivnosti mogu biti izvor prihoda i razvoja za udaljene obalne i ruralne zajednice u kojima je dostupno malo alternativa. Određene vrste akvakulture doprinose očuvanju ekosustava i bioraznolikosti (npr. uzgoj mekušaca, ekstenzivna akvakultura u ribnjacima i močvarnim područjima te uzgoj algi i drugih beskralježnjaka). Te usluge uključuju čišćenje vode od viška hranjivih tvari i organskih tvari ili očuvanje i obnovu ekosustava i bioraznolikosti.

— Prije nego što akvakulturna uzgajališta mogu poslovati, budući proizvođači u akvakulturi moraju dobiti odobrenje nadležnih nacionalnih tijela (ponekad za odobrenja mogu biti odgovorna regionalna tijela). Tijekom ocjenjivanja ta tijela provjeravaju je li predložena lokacija prikladna i pažljivo provjeravaju potencijalni učinak uzgajališta na okoliš.

— Proizvođačima u akvakulturi potrebno je odobrenje prije upotrebe morske vode ili slatke vode za uzgajalište. Kad ga vrate u okoliš, stanje vodnog tijela ne smije se pogoršati.

— Osim toga, objekti akvakulture moraju biti registrirani ili odobreni od strane sanitarnih tijela koja se bave zdravljem životinja, a i poljoprivrednik i ta tijela obvezni su nadzirati moguće bolesti.

— Nakon dobivanja svih autorizacija proizvođači u akvakulturi moraju ispuniti nekoliko uvjeta kako bi osigurali da se aktivnostima akvakulture poštuje okoliš, zdravlje ljudi i životinja te dobrobit životinja.

— Ovlaštena poljoprivredna gospodarstva moraju nastaviti pratiti svoj utjecaj na okoliš.

— Radi zaštite okoliša proizvođači smiju upotrebljavati samo odobrenu hranu za životinje, proizvode za čišćenje i lijekove.

— Kad je riječ o zdravlju životinja, poljoprivrednici također imaju obvezu voditi nekoliko evidencija, uključujući one o broju životinja koje ulaze i napuštaju poljoprivredno gospodarstvo te koliko uginu. Moraju bilježiti i mjere koje poduzimaju za sprječavanje rizika od bolesti i upravljanje njime. Radi zaštite zdravlja potrošača uzgajivači moraju slijediti stroga pravila o higijeni hrane i zdravlju životinja. Smiju upotrebljavati samo odobrenu i kontroliranu hranu za životinje.

— Za uporabu veterinarskih lijekova potreban je veterinarski recept, a dopušteni su samo odobreni veterinarski lijekovi, uz poštovanje propisanih razdoblja karencije i najvećih dopuštenih količina rezidua. Uzgajivači moraju bilježiti sve veterinarske lijekove koje upotrebljavaju i čuvati primjerak recepata.

— Osim toga, poljoprivrednici moraju osigurati humano postupanje sa životinjama iz uzgoja tijekom cijelog proizvodnog ciklusa te tijekom klanja i prijevoza.

Kako bi se znalo može li se projekt akvakulture provesti na određenom području, mora se provesti studija održivosti područja (npr. dostupnost kvalitetne vode, nemiješanje s drugim namjenama, uvjeti za uspostavu akvakulturnih lokaliteta na tom području) i mogućih vrsta koje će se uzgajati. Postoji mnogo mogućih mjesta za akvakulturu (npr. na kopnu, u obalnim vodama, na moru, u estuarini, u ribnjacima, uz rijeke). Za dobivanje dozvole svaka lokacija ima različite uvjete, a studije koje treba provesti različite su. Nadležna tijela ponekad utvrđuju prethodno ispitana područja u kojima je akvakulturna aktivnost moguća i na kojima je prioritet, što omogućuje brže ishođenje dozvola za uzgajalište na tom području.

Iako bi se u teoriji sve riblje vrste mogle upotrebljavati za uzgoj u akvakulturi, samo su neke od njih (oko 10) trenutačno važan dio akvakulturne proizvodnje EU-a. Konkretno, uzgajaju se one vrste čija je biologija dobro poznata i čije je razmnožavanje u zatočeništvu moguće. Istodobno je potrebna tržišna potražnja za tim vrstama i tržišna cijena koja omogućuje profitabilnost proizvodnje.

Postoje vrlo različite metode proizvodnje za akvakulturne vrste u EU-u, a neke od glavnih su sljedeće (Tablica gospodarskih podataka STECF-a o akvakulturi, 2023.):

— Ograđeni prostori, olovke, recirkulacijski sustavi i bazeni za lososa,

— Tenkovi i trkaći putovi, recirkulacijski sustavi i ribnjaci za pastrvu,

— Olovke, bazene, ribnjake, sustave za povrat lubina i komarče,

— Splavi, polikultura, logaritamska linija za dagnje,

— Ribnjaci, spremnici, trkaći putovi, kavezi, polikultura šarana,

— Stajaćice na dnu, parangali, splavi i polikultura za kamenice,

— Ribnjake, rasne putove, bazene za rakove,

— Na dnu, spremnicima i trkaćim putevima, olovkama, sustavima za recirkulaciju, polikulturi, splavi, parangalima, spremnicima za morske alge,

— Otvoreni ili zatvoreni bioreaktori za mikroalge.

Osim toga, u ranim fazama rasta većina ribljih vrsta i morskih algi mora biti u mrijestu i rasadniku. Sjeme mekušaca proizvodi se u mrijestilištima ili prikuplja iz divljine.

Kao i svaka gospodarska djelatnost, akvakultura utječe na okoliš. To ovisi o kvaliteti upravljanja djelatnošću, prikladnosti lokacije i sustavu proizvodnje. Ako se njome pravilno upravlja, akvakultura može biti i metoda proizvodnje bjelančevina s manjim ugljičnim i ekološkim otiskom od drugih vrsta uzgoja. Nadalje, određene vrste akvakulture (npr. uzgoj mekušaca, akvakultura u ribnjacima i na močvarnim područjima te uzgoj algi i drugih beskralježnjaka), ako se njima upravlja na odgovarajući način, mogu pružati mnoge usluge ekosustava. Te usluge uključuju apsorpciju viška hranjivih i organskih tvari iz okoliša ili očuvanje i obnovu ekosustava i bioraznolikosti.

Zakonodavstvom EU-a u području okoliša i provedbenim nacionalnim zakonodavstvom utvrđen je regulatorni okvir za akvakulturu u EU-u kojim se osigurava ublažavanje učinka koji akvakulturne aktivnosti mogu imati na okoliš (bilo u smislu ugljičnog otiska, otpadnih voda, otpada ili drugih učinaka na morske i slatkovodne ekosustave) te da aktivnosti akvakulture ne štete znatno ekosustavima ili bioraznolikosti.

Ekološka učinkovitost sektora akvakulture EU-a ipak se može dodatno poboljšati: i. osiguravanje potpune primjene zakonodavstva u području okoliša i ispunjenja njegovih ciljeva; ii. daljnje ublažavanje učinka akvakulture; i iii. promicanjem akvakulture sa smanjenim učinkom na okoliš i akvakulture koja pruža usluge ekosustava.

Cilj je „Strateških smjernica za održiviju i konkurentniju akvakulturu u EU-u za razdoblje od 2021. do 2030.” poboljšati okolišnu učinkovitost sektora akvakulture daljnjim ograničavanjem učinka akvakulture te promicanjem vrsta akvakulture koje su najkorisnije za okoliš i klimu, kao što su niska trofička akvakultura i ekološka akvakultura.

Za akvakulturu je potrebna dobra kvaliteta vode kako bi se osiguralo optimalno zdravlje i dobrobit akvatičnih životinja te profitabilnost vodenog uzgajališta. Stoga je borba protiv onečišćenja vode u državama članicama EU-a, u skladu s ciljem nulte stope onečišćenja definiranim u europskom zelenom planu, posebno važna za akvakulturu.

Proizvođačima u akvakulturi potrebno je odobrenje prije upotrebe morske vode ili slatke vode za uzgajalište. Kad ga vrate u okoliš, stanje vodnog tijela ne smije se pogoršati. Ispuštanja iz objekata akvakulture EU-a moraju ispunjavati stroge standarde EU-a za kvalitetu vode te stroge nacionalne, regionalne i lokalne propise.

Određeni oblici akvakulture, kao što su uzgoj mekušaca i uzgoj algi i drugih beskralježnjaka, ako se njima primjereno upravlja, mogu poboljšati kvalitetu vode zbog apsorpcije viška hranjivih tvari i organskih tvari iz okoliša.

Recirkulacijski akvakulturni sustavi (RAS) su kopneni akvakulturni objekti – na otvorenom ili u zatvorenom – koji smanjuju potrošnju vode filtriranjem, prilagodbom i ponovnom uporabom vode.

U usporedbi s tradicionalnim ribnjacima ili akvakulturom na otvorenom moru, postupak recirkulacije vode u RAS-u omogućuje kontrolu uvjeta uzgoja i prikupljanje otpada. Osim toga, kopnena akvakultura izbjegava bijeg i ograničava vanjski prijenos bolesti i parazita. RAS daje obećanje o održivijoj proizvodnji hrane uz manju potrošnju slatke vode i kraće udaljenosti prijevoza jer se riba može uzgajati bliže tržištima. Kontroliranjem uvjeta uzgoja akvakulturna proizvodnja u objektu RAS-a može se uspostaviti gotovo bilo gdje, neovisno o lokalnim uvjetima. Premještanjem proizvodnje na kopnu može se ublažiti i nedostatak raspoloživog prostora i natjecanje za pristup morskim područjima.

S druge strane, postrojenje RAS-a uglavnom je energetski intenzivno i skupo. Troškovi ulaganja visoki su, a recirkulacijska tehnologija troši goleme količine energije i zahtijeva da je kontrolira i njome upravlja kvalificirana radna snaga. Nadalje, tehnologija i dalje dokazuje svoju održivost u proizvodnji velikih razmjera, posebno kad je riječ o slanoj vodi.

Hrana za ribe iz uzgoja mora uključivati važne razine (35 – 50 %) vrlo probavljivih bjelančevina i visoku razinu energije putem visokokvalitetnih masti kako bi se održala njihova aktivnost i rast. Sirovine dostupne za proizvodnju takve akvafe potječu iz triju glavnih izvora:

(i) nusproizvodi povrća od pšenice, soje i kukuruza.

ii. riblje brašno i ulje od ribe i morskih rakova iako se njihov udio u hrani za životinje smanjuje.

iii. U nekim slučajevima i nusproizvodi iz sektora kopnene proizvodnje životinja, koji su vrlo hranjivi.

Danas se promiču održivi sustavi prehrane, čime se ograničava ovisnost o ribljem brašnom i ribljem ulju iz divljih stokova za proizvodnju hrane, primjerice poticanjem upotrebe alternativnih proteinskih sastojaka, kao što su alge ili kukci, ili otpada iz drugih industrija. To se odražava i u strateškim smjernicama za održiviju i konkurentniju akvakulturu u EU-u za razdoblje od 2021. do 2030.

U skladu s Uredbom (EU) 2018/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o ekološkoj proizvodnji i označivanju ekoloških proizvoda (https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=CELEX%3A32018R0848), ekološka proizvodnja opći je sustav upravljanja poljoprivrednim gospodarstvom i proizvodnjom hrane u kojem se kombiniraju najbolje prakse djelovanja u području okoliša i klime, visoka razina bioraznolikosti, očuvanje prirodnih resursa i primjena visokih standarda dobrobiti životinja i visokih standarda proizvodnje u skladu s potražnjom sve većeg broja potrošača za proizvodima proizvedenima upotrebom prirodnih tvari i procesa. Ovom se Uredbom, zajedno s određenim relevantnim sekundarnim aktima, predviđaju detaljna pravila proizvodnje za ekološku akvakulturu koja uključuju okolišne zahtjeve, poštovanje razdoblja za prijelaz na ekološku proizvodnju, prehranu, dobrobit životinja, zdravstvenu skrb i uzgoj s detaljnim maksimalnim gustoćama populacije za vrste i strogim ograničenjima upotrebe vanjskog unosa, među ostalim za veterinarske tretmane.

Kako bi mogli upotrebljavati ekološki znak EU-a i navesti „ekološki” na oznakama svojih proizvoda, subjekte u ekološkoj proizvodnji mora certificirati kontrolno tijelo koje su odobrila nadležna tijela i koje će potvrditi da se njihova aktivnost provodi u skladu s Uredbom EU-a o ekološkoj proizvodnji.

Više informacija o sustavu certificiranja EU-a za ekološku proizvodnju i njegovoj provedbi dostupno je na sljedećoj internetskoj stranici Komisije:

Ekološka poljoprivreda (https://agriculture.ec.europa.eu/farming/organic-farming_en). Osim toga, dokument s često postavljanim pitanjima o odredbama o ekološkoj proizvodnji, uključujući poglavlje o ekološkoj akvakulturi, dostupan je ovdje: https://agriculture.ec.europa.eu/system/files/2022-09/organic-rules-faq….