Planiranje i izdavanje dozvola za morsku akvakulturu

Morska akvakultura ima potencijal za povećanje svojeg doprinosa globalnom prehrambenom sustavu i pružanje vrijednih usluga ekosustava, ali moraju postojati odgovarajući sustavi planiranja, izdavanja dozvola i regulacije kako bi se omogućio održivi razvoj. Pristupi se trenutačno znatno razlikuju diljem svijeta, a nekoliko nacionalnih i regionalnih istraga istaknulo je potrebu za reformama kako bi se ostvario njezin potencijal. Cilj je ovog članka mapirati i ocijeniti izazove planiranja i izdavanja dozvola za rast održive morske akvakulture. Unatoč rasponu vrsta, proizvodnih sustava i okolnosti, u ovoj su studiji pronađene brojne zajedničke teme u literaturi; složeni i fragmentirani pristupi planiranju i licenciranju, vlasnička prava i dozvola za rad, natjecanje u području svemira i morskog prostornog planiranja, nove vrste i diversifikacija proizvodnje morske akvakulture (proizvodnja morskih algi, integrirana multitropska akvakultura [IMTA], neutralizacija hranjivih tvari i ugljika s akvakulturom, odobalnom akvakulturom te kolokacijskim i višenamjenskim platformama) te potreba za uklanjanjem nedostataka u znanju i upotrebom alata za potporu odlučivanju. Planiranje i licenciranje mogu biti vrlo složeni pa se Ujedinjena Kraljevina koristi kao studija slučaja kako bi se prikazali detaljniji primjeri koji ističu niz izazova i nesigurnosti s kojima se suočavaju industrija, regulatorna tijela i oblikovatelji politika u različitim jurisdikcijama. Postoje brojne složenosti, ali ova studija pokazuje da su mnoge zemlje suočene ili su suočene sa sličnim izazovima, što upućuje na to da se pouke mogu izvući razmjenom znanja i iskustava, čak i među različitim vrstama i proizvodnim sustavima, umjesto da su usmjerenije na otočnije područje.