Uzgojni i genetski simpozij: Klimatske promjene i selektivni uzgoj u akvakulturi

Akvakultura je najbrže rastući sektor proizvodnje hrane i znatno doprinosi globalnoj sigurnosti opskrbe hranom. Na temelju Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO) akvakulturna proizvodnja mora se znatno povećati kako bi se zadovoljila buduća globalna potražnja za hranom akvatičnog podrijetla do 2050. Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (IPCC) i FAO-u klimatske promjene mogu dovesti do globalnog zagrijavanja, porasta razine mora, promjena produktivnosti oceana, nestašice slatke vode i češćih ekstremnih klimatskih pojava. Stoga klimatske promjene mogu utjecati na akvakulturu u različitoj mjeri, ovisno o klimatskim zonama, zemljopisnim područjima, sustavima uzgoja i uzgojenim vrstama. Dva su velika izazova za akvakulturu uzrokovana klimatskim promjenama. Prvo, trenutačna riba, prilagođena prevladavajućim okolišnim uvjetima, može biti neoptimalna u budućim uvjetima. Riblje vrste često su poikilotermotermičke i stoga mogu biti posebno osjetljive na promjene temperature. Zbog toga će niska osjetljivost na temperaturu biti važnija za ribe nego za stoku i druge kopnene vrste. Drugo, klimatske promjene mogu olakšati izbijanje postojećih i novih patogena ili parazita. Kako bi se odgovorilo na prethodno navedene izazove, utvrđene su tri velike strategije prilagodbe. Prvo, opća „tvrda” postat će ključna značajka akvakulture, pri čemu će riba biti manje osjetljiva na trenutačne i nove bolesti, a istodobno će se razvijati na širem rasponu temperatura. Drugo, akvakulturne aktivnosti, kao što su ulazna snaga, prijevoz i proizvodnja hrane za životinje, doprinose emisijama stakleničkih plinova. Odabirom učinkovitosti hrane za životinje i utvrđivanjem cilja uzgoja kojim se emisije stakleničkih plinova smanjuju na najmanju moguću mjeru smanjit će se utjecaj akvakulture na klimatske promjene. Naposljetku, ograničeno donošenje programa uzgoja u akvakulturi velik je problem. To podrazumijeva neučinkovito korištenje resursa za hranu za životinje, vodu i zemlju. Stoga je ugljični otisak po kilogramu proizvedene ribe veći nego kad bi se riba iz programa uzgoja više upotrebljavala. Akvakultura bi trebala koristiti genetski poboljšane i otporne organizme koji ne pate od depresije u uzgoju. Za to će biti potrebno upotrebljavati ribu iz dobro vođenih selektivnih programa uzgoja s odgovarajućim ciljevima kontrole i razmnožavanja. Oblikovatelji politika i organizacije za uzgoj trebali bi pružiti poticaje za poticanje selektivnih programa uzgoja u akvakulturi za snažniju ribu koja tolerira klimatske promjene.