Strateška razmatranja za uspostavu industrije velikih morskih algi na temelju primjene hrane za ribe: Norveška studija slučaja

Koncentrat soje bjelančevina (SPC) ključni je sastojak u hrani za ribe i većina potječe iz Brazila. Međutim, brazilska industrija soje navodno je dovela do znatnih ekoloških problema, uključujući krčenje šuma. Stoga se istražuju novi izvori bjelančevina, a proteini ekstrahirane iz morskih algi iz uzgoja smatraju se alternativom. Stoga istražujemo kako se proteinski proizvod morskih algi može natjecati sa SDZ-om kao proteinskim sastojkom za hranu za ribe. U studiji se upotrebljavaju matrica za određivanje položaja, analize troškova koje uključuju zakon o moći i analiza nesigurnosti s pomoću simulacija Monte Carlo te se utvrđuju ključni izazovi u istraživanju. Prvi je zaključak da je, s obzirom na novu industriju morskih algi, trošak proizvodnje SPP-a previsok da bi bio konkurentan za primjenu u hranidbi ribe. Kako bi se riješio taj izazov, istražuju se dva rješenja. Prvo, potrebna su znatna ulaganja u infrastrukturu za uzgoj i preradu kako bi se postigli rezultati te se predlaže ljestvica isplativosti od 65,000 tona. Drugi, ali obećavajući put, po mogućnosti u kombinaciji s prvim, jest ekstrakcija bjelančevina morskih algi i visokovrijednih komponenti morskih algi. Kad je riječ o manitolu i laminaranu kao suproizvodima za postupak proizvodnje od 25 do 30 %, vjerojatnost pozitivnog donjeg reda iznosi 25 – 30 %. Istraživanja o postupcima vađenja stoga su nužna kako bi se maksimalno povećala ekstrakcija sastojaka s dodanom vrijednošću. S vremenom se očekuje da će se konkurentni položaj proizvoda od nehrđajućeg čelika poboljšati zbog povećanja obujma proizvodnje i boljih postupaka biorafinerije.